Ennes je Bosanac koji je ostvario američki san: Otišao sam ‘preko bare’ sa 36 dolara, sad vozim bogataše za milion eura sedmično

Nakon što je položio ispit za kapetana, “našeg Bosanca” je životni i profesionalni put odveo na kruzere, odnosno u kompaniju “Norwegian Cruise Line”

Izvor: Slobodnadalmacija.hr

Piše: Ivica Marković

Od kada je za mandata bivšega splitskoga gradonačelnika Željka Keruma sagrađena Zapadna obala Splićanke i Splićani, ali i njihovi gosti, nagledali su se raznih plovila, odnosno super luksuznih jahti koje se na toj, često prozivanoj, Zapadnoj obali privezuju.

Jedna od tih jahti je i “Phoenix 2”, dužine devedeset metara, koja je proteklih nekoliko dana stajala privezana na vezu ispred caffe bara “Maduro”. E, upravo u tom caffeu upoznao sam Ennesa W. Harchevicha, kapetana jahte “Phoenix 2”, rođenog u Bosanskoj Dubici, prije pedeset i tri godine. Riječ po riječ uz pivo i dogovorimo se kapetan Harchevich i ja napraviti priču o njegovu, više no interesantnom životu.

I tako, prvi Bosanac kapetan kojeg sam upoznao, doduše državljanin SAD-a, počne mi svoju priču:

– Rođen sam doslovno na ušću rijeke Une i Save i tako mi je izgleda rođenjem određeno da život provedem na vodi ili moru. Od najranijeg djetinjstva sam odlazio barkom na rijeku u ribičiju i svaki slobodan trenutka sam provodio na Uni. Moj otac je htio da mu sin bude liječnik, ali eto ja sam imao druge planove, ja sam htio na more – otpočeo je priču kapetan Ennes W. Harchevich.

Nakon završene osnovne i srednje škole naš sugovornik je 1985. godine završio na odsluženju vojske.

– Bio sam poslan u Zapovjedništvo JNA u Beogradu i tamo sam odslužio vojni rok. Odlazili smo na Dunav i tamo plovili torpednim čamcima te sam mogao tijekom te vojne obuke polagati ispite i dobiti “brevet” trećeg oficira palube. Također sam pohađao Vojnu akademiju u Beogradu i u Puli, gdje sam učio za nautičara. Tako, iz vojske izlazim kao treći oficir palube. To plovljenje po Dunavu i kompletno pomorsko okruženje jako me se dojmilo i već tada sam znao da ću ploviti i da će more biti moj život – kazuje sugovornik Slobodne Dalmacije.

Izlaskom iz vojske vraća se u BiH, no tamo ne ostaje dugo i već negdje 1989. godine odlazi u Njemačku.

– Išao sam tražiti posao i put me doveo u Hamburg. Nisam dugo tražio posao, u hamburškoj luci sam godinu i pol radio na tegljaču. No, kako sam htio doći u SAD, otišao sam iz Hamburga u Amsterdam, ali se tamo nisam dugo zadržao, nego me put dalje odveo u Rotterdam. Opet sam neko vrijeme radio na tegljaču, da bih 1992. godine otišao u SAD. U Ameriku sam došao s 36 američkih dolara, ali s ogromnom željom da uspijem u životu. Nije bilo povratka, želio sam tamo ostati i uspjeti – kazuje kapetan Harchevich.

Put je našeg sugovornika doveo na Floridu.

– Joj, kad se sada prisjetim, samo mi je na pameti bilo da se zaposlim i da počnem nešto raditi. Upoznao sam ljude, dobronamjerne, koji su mi željeli pomoći. Nakon što su mi američke vlasti priznale brevete, počeo sam raditi na brodovima trgovačke mornarice, ali sam istovremeno pohađao i školu, želeći svoje znanje podignuti na jednu višu razinu. Do 1996. godine radio sam na brodovima trgovačke mornarice, samo tada više nisam bio treći oficir palube, nego sam uznapredovao do prvog oficira palube. Negdje 1996. godine prestajem ploviti na trgovačkim brodovima, ali nastavljam plovidbu do 1998. godine, kada sam stekao uvjete za polaganje ispita za mastera (kapetana) – nastavlja svoju priču kapetan Harchevich.

Nakon što je položio ispit za kapetana, “našeg Bosanca” je životni i profesionalni put odveo na kruzere, odnosno u kompaniju “Norwegian Cruise Line”.

– Tu sam postao staff kapetan, odnosno, nominalno drugi kapetan na brodu, ali kapetan koji brine o cijelom brodu, posadi, gostima i svemu onome što na kruzeru vidite. Prvi kapetan, odnosno zapovjednik broda je titula i ništa drugo, on je protokolarni kapetan – kazuje sugovornik.

I tada mu se, na Karibima, dogodio sudbonosan susret koji mu je umnogome promijenio život, nakon kojega je postao zapovjednik na jednoj od sto najvećih jahti na svijetu.

– Na jednom od tih kruzera upoznao sam čovjeka koji je upravo za sebe i svoju obitelj gradio 60-metarsku jahtu koja se trebala zvati “Phoenix 1” i koja je bila prethodnica “Phoenixa 2”. Kada smo se rastajali s “mog” kruzera, taj mi je gospodin rekao da ću ja biti zapovjednik na njegovoj novoj jahti, kada ona bude sagrađena. Valjda sam mu se dopao kao čovjek pa je tako rekao.

I zaista, nakon nekoliko godina, zazvonio mi je telefom i s druge strane je bio čovjek koji mi je obećao posao na svojoj jahti. Rekao mi je da je jahta “Phoenix 1” zgotovoljena i da želi da ja na njoj budem zapovjednik.

Budući sam imao još važeći ugovor s mojom tadašnjom kompanijom, nisam se mogao odmah iskrcati i preuzeti jahtu “Phoenix 1”, nego sam to uradio nakon šest mjeseci. Za to je vrijeme vlasnik angažirao drugog mastera koji je vodio brod dok ja nisam došao na njega – kazuje Harchevich.

Vlasnik jahte “Phoenix 1” koji je angažirao našeg sugovornika kao kapetana svoje jahte bio je Jan Kulczyk, svojedobno najbogatiji Poljak, koji je do svoje nenadane smrti 2015. godine bio jedan od četiristo najbogatijih ljudi na svijetu.

Na “Phoenixu 1” Harchevich je zapovijedao do 2010. godine, kada je Kulczyk sagradio novu jahtu i nazvao je “Phoenix 2” i naravno za zapovjednika ponovno uzeo “našeg” Ennesa. Jahta je u vrijeme gradnje bila vrijedna 180 miliona eura, a sagrađena je u brodogradilištu Lurssen, pokraj Bremena, koje je u izgradnji jahti ono što je “Rolls Royce” u proizvodnji automobila.

– A “Phoenix 2” vam je ploveći hotel sa sedam zvjezdica. Na toj jahti gost ima sve ono što zaželi. Od bazena, jacuzzija, teretane, svih mogući “morskih” igračaka, beauty centra, masaže… Nema što nema. Za ugodu gostiju brine se posada od trideset ljudi, koja je gostu “nevidljiva”, kako bi se on što ugodnije osjećao na odmoru. Posada je iz raznih zemalja svijeta, a u ovih devet godina “Phoenixa 2” imao sam i desetak Hrvata kao članova posade. Ipak, moram reći da su u pravilu najbolji članovi posade oni iz Južne Afrike i Filipina – kazuje sugovornik.

Iako nama “izvana” izgleda kako je posao kapetana na jednom ovakvom “čudu” sve samo ne naporan, grdno se varamo.

– Najteže je raditi s ljudima. S jedne strane imate goste kojima ništa ne smije pofaliti i koji moraju biti više no zadovoljni, dok sa druge strane imate trideset članova posade koji moraju raditi kao jedan. Bez svađe, bez nervoze i s puno odgovornosti. Kapetan je na ovakvom brodu zaslužan za sve dobro, ali i kriv ako se dogodi nešto loše. Stalno moram imati otvorena “četiri oka” kako mi ništa ne bi promaklo – kaže Harchevich.

Najam broda košta milion eura tjedno, plus 20 posto od tog iznosa za potrošnju (gorivo, hrana…).

– Gost je svetinja. Mora mu se biti dvadeset četiri sata na raspolaganju i moramo ispunjavati sve njegove želje. Nakon što goste ukrcamo na brod, idemo na pučinu. Naravno, gost je taj koji izražava želju gdje da plovimo i koji kaže što želi vidjeti. No, ja mu mogu dati svoju sugestiju, ali njegova je zadnja. Ugostio sam u proteklih devet godina neke od najbogatijih ljudi na svijetu, neke državnike i poznate svjetske glumce i pjevače. Naravno, zbog ugovora ne smijem govoriti o imenima, mogu samo reći da su i neki oskarovci bili naši gosti. Radi se redom o normalnim ljudima, koji ničim ne pokazuju da su svjetske zvijezde. Ponekad zažele doći na zapovjednički most i gledati kako to mi plovimo i radimo. Tada se opuste u potpunosti i s njima možete razgovarati kao i sa svakom drugom osobom – niže nam svoje dojmove zapovjednik Harchevich.

Tim svjetskim celebrityjima Jadran se jako sviđa.

– A, zaljubljeni su u Jadran. On im je nešto novo, neotkriveno. Pogotovo vole boraviti na nekim osamljenim mjestima, gdje mogu doživjeti prirodu u pravom smislu riječi. Mogu reći da im je Jadran jako šarmantan.

Posljednjih godina najčešći gosti na “Phoenixu 2” su bogati Amerikanci i Kanađani.

– Gosti se mijenjaju kako se mijenja financijska situacija u svijetu. Prije nekoliko godina najčešći su gosti bili iz Rusije, a sada su to Amerikanci i Kanađani. Svi su oni drugačijeg odgoja, običaja i želja, ali svima nastojimo u potpunosti udovoljiti.

Kapetan Harchevich je sedam mjeseci na brodu, a pet kod kuće na Floridi.

– Brod se u ljetnim mjesecima nalazi na Mediteranu, a u zimskim mjesecima premještamo ga na Karipsko more. Mnogi me pitaju gdje je ljepše ploviti, je li to Jadran ili Karibi, a ja im svima kažem da i jedno i drugo ima neki svoj poseban šarm, kaže naš sugovornik.

Zanimalo nas je ima li puno ljudi s područja bivše države koji plove kao zapovjednici na velikim, luksuznim jahtama.

– Ima ih dosta. Međutim, većina njih radi na jahtama od pedeset do šezdeset metara, ne na ovako velikim jahtama kao što je “Phoenix 2”. Zašto? Pa iz jednostavnog razloga što su takve jahte uvijek u Mediteranu ili blizu njega. One ne prelaze Atlantik, kao “Phoenix 2” i na taj način su zapovjednici kao kod kuće, odnosno uvijek mogu “skočiti” doma. A s druge strane razlika u plaći između zapovjednika jahte od 60 ili 90 metara nije velika, a i odgovornost je manja na onoj od 60 metara. Zapovjednik tamo ima petnaest članova posade, a ja ih ovdje imam trideset, što je, vjerujte mi, velika razlika, odnosno kudikamo veća odgovornost u radu.

“Phoenixu 2” od Gibraltara do Karipskog otočja treba dvanaest dana navigacije, a do Floride četrnaest dana.

– Najveća brzina broda je 18,5 čvorova, dok je normalna brzina 16 čvorova. Brod troši 800 litara dizela na sat, a u njegove tankove ukupno može stati 210 tisuća litara dizela. Cijena koju plaćamo za pun tank goriva je oko 150 tisuća eura, ovisno o državi u kojoj ukrcamo gorivo. Brod svake godine ide četiri mjeseca u škver, i to uvijek u Lurssen, tako da se i nakon devet i pol godina plovidbe radi o novom brodu jer je redovito održavan i ko ne zna da je star 9,5 godina, taj bi pomislio da se radi o novom brodu.

Ennes W. Harchevich namjera navigavati još sedam godina.

– Ma navigavao bih ja cijeli život, ali se s time ne bi složile moja supruga i moja kćerkica koje žive na Floridi. U Njemačkoj imam još dvoje odrasle djece, koji već sami zarađuju svoj kruh. Za sedam godina ću otići u penziju, mislim da će tada biti dosta navigacije. U životu sam ostvario sve ono što sam htio. Imam troje divne djece, situiran sam i, što je najvažnije, zdrav sam. Cijeli sam život dao moru, pa bi bio red da za nekoliko godina odem u penziju – zaključuje Ennes W. Harchevich.

Nakon Splita “Phoenix 2” odlazi prema Italiji, gdje će krcati gorivo, a poslije toga po nove goste i na pučinu.

Četiri mjeseca godišnje ‘na suhom’

‘Phoenix 2’ je godišnje četiri mjeseca u škveru i 24 dana u prelasku Atlantskog oceana, kada iz Europe ide u SAD ili iz SAD-a u Europu, ovisno o godišnjem dobu. Sve ostalo vrijeme, dakle malo više od sedam mjeseci, ‘Phoenix 2’ je u čarteru i donosi ogroman prihod.

Ostale fotografije pogledajte OVDJE.

(Slobodnadalmacija.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)